Pandemija COVID-19, adolescenti i nasilje

U sagledavanju zdravstvene i društvene krize uzrokovane pandemijom koronavirusom, u nastojanju da se osposobi zdravstveni sustav u cilju očuvanja ljudskih života kao i napora usmjerenih na održavanje ekonomske stabilnosti društva i pojedinaca, pažnji stručnjaka, političara, znanstvenika i donositelja odluka izmiče značenje djelovanja fizičke i socijalne distance na međuljudske odnose u obiteljima, među partnerima i između roditelja i djece. Iako uspješne u prevenciji širenja zaraznih bolesti, rigorozne mjere koje uključuju socijalno distanciranje, uz cijeli niz pripadajućih posljedica (poput rasta nezaposlenosti, gospodarskog pada, snižavanja životnog standarda i kvalitete života), imaju utjecaj i na mentalno zdravlje.

Razdoblje adolescencije je specifično i vulnerabilno već zbog same naravi potrebe odrastanja, osamostaljivanja i sazrijevanja, a pandemija koja je zahvatila čitav svijet stresnim djelovanjem i nasilnim promjenama u svakodnevnom životu, osobito kada je postalo jasno da krizno razdoblje neće tako brzo proći, imaju i prikriveno i teško vidljivo djelovanje na sve populacijske skupine.

Adolescenti imaju manji rizik od težih oblika bolesti, potrebe bolničkog liječenja te neželjenih ishoda, ali pandemija može zahvatiti druge aspekte njihovog fizičkog, mentalnog i društvenog zdravlja.

Općenito situacija u kojoj je ograničeno društveno funkcioniranje može izazvati nelagodu i tjeskobu, a to može još izraženije biti u djece pa i mladih koji teško razumiju što se zapravo događa. Roditelji često mijenjaju svoje radne navike, rade u radnim smjenama ili od kuće, nije nerealna tjeskoba zbog mogućnosti gubitka posla. Djeca i mladi su ponekad prisiljeni pratiti školu online ili u otežano promijenjenim uvjetima, ograničeno im je kretanje, ograničene različite aktivnosti i druženja. Takva situacija nosi povećani rizik sukoba, izljeva nezadovoljstava, svađa, poremećaja odnosa te različitih oblika agresije koji ne mimoilaze ni djecu ni mlade. Osobito su ugrožene obitelji koje žive s niskim ili nedovoljnim primanjima i u uvjetima koji su nepovoljni za dugotrajniji cjelodnevni boravak svih članova. Prethodne kronične bolesti bilo kojeg člana obitelji dodatni je teret ne samo zbog naravi bolesti već i zbog otežanog ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu u doba pandemije.

Društveni život i kontakti uvelike se ostvaruju putem društvenih mreža i različitih online platformi, što roditelje i odgajatelje stavlja u gotovo nemoguć položaj – u doba prije pandemije nastojalo se ograničiti ili barem svesti na razumnu mjeru vrijeme provedeno pred nekim od ekrana, sada je to postalo ne samo nemoguće ograničiti već je to neminovna sastavnica svakidašnjice.

Upravo stoga su i oblici agresije i nasilja poprimili i neke druge oblike – osim tjelesne sve je prisutnija nevidljiva agresija putem tih načina komuniciranja. Poznati su naravno i slučajevi lažnih profila i krađa identiteta, ali u svakodnevnici mladih verbalni (pisani) sukobi, vrijeđanja, ismijavanja, zanemarivanja, blokiranja, dijeljenja uvredljivih ili zastrašujućih slika i poruka nisu rijetki ni izuzetak. Iako im ne možemo uskratiti komuniciranje onim kanalima i načinima koji su im preostali (svjesni da nažalost gube dio mladosti i da zapravo ne znamo kada ćemo im to i hoćemo li im moći nadoknaditi), i nadalje vrijedi preporuka da se, koliko god možete, zanimate za to s kim se i kako komunicira i pokušate biti na raspolaganju za sva eventualna pitanja ili sumnje.

Osim učenja i druženja s prijateljima, mladi imaju brojne oblike romantičnih veza i pravo da budu zaljubljeni. Ograničavanje putovanja i kretanja kao i mjere ograničenja rada klubova i kafića djeluju i na taj aspekt života mladih. Kako racionalnost nije jača strana mladosti, moguća su i online vrijeđanja i ljubomorni ili agresivni ispadi koje nije moguće riješiti odmah i sada. Osim toga, preventivne mjere kao i dostupnost službi za reproduktivno zdravlje ograničena je cjelokupnim stanjem u sustavu zdravstva. Odgovornost je sada sve više na pojedincima. Praćenja pokazuju da se u doba pandemije smanjio udio mladih koji se cijepe protiv infekcije humanim papilomavirusom, što je djelotvorna i dostupna (dugoročna ) mjera prevencije raka vrata maternice.

U nekim je zemljama dokumentirana povećana pojava nasilja za  vrijeme pandemije (Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Francuska, Brazil). U Hrvatskoj nije registrirano povećanje broja prijavljenih slučajeva nasilja u doba pandemije u usporedbi s prethodnim razdobljima. Naravno, ostaje otvoreno pitanje prijavljivanja, odnosno spremnosti žrtve nasilja da to objelodani i zatraži pomoć. Osim incidentnih pojava gdje mora intervenirati policija, velika većina i tjelesnih a osobito verbalnih ili internetskih nasilja ostaje neregistrirana.

Za sada nije moguće procijeniti kolike će i kakve (ako ih bude) biti dugoročne posljedice ovakve situacije. Adolescenti ostaju vulnerabilna skupina i zahtijevaju, bez obzira na pandemiju, a upravo i zbog nje, povećanu pozornost roditelja i zajednice, zahtijevaju otvorene mogućnosti pružanja podrške i pomoći i u području mentalnog zdravlja.

Prof. dr. sc.  Marina Kuzman

Zagreb, studeni 2020.